Pecinski zaokret, IKZS, Sremski Karlovci/Novi Sad (str. 303.)
Platonova alegorija pećine, ta najčuvenija alegorija u istoriji filozofije, bajkovita priča i poučna fikcija, bila je i ostala neiscrpna tema i snažan motiv za pisce, a pogotovo tumače književnih, religijskih i filozofskih tekstova. Svako razdoblje zapadnjačke istorije je imalo svoju „savremenu adaptaciju” Platonove pripovesti o zatočenicima u carstvu senki. Nijedna alegorija nije imala toliki značaj za filozofsko tumačenje i razumevanje prošlih „savremenosti” i to upravo zahvaljujući upornom, višestoletnom nastojanju da se odagna zavodljiv mitski, fiktivni i lažni karakter vladajućih stvarnosti proteklih razdoblja. Teško bi bilo i zamisliti najveće domete evropske humanističke tradicije bez ovog mita koji je služio demitologizaciji, ove bajke koja je trebalo da ukloni sve začaranosti i bajkovitosti ili ove upečatljive slike putem koje je trebalo s apstraktnih ideja ukloniti varljive slojeve pikturalnosti. Međutim, ova alegorija je mogla očuvati svoju neodoljivu privlačnost jer se pokazala nezavisnom od Platonove filozofije, od njegovog tumačenja istinske stvarnosti. Ona je bez svog konačnog i definitivnog konceptualnog rešenja, bez svoje kanonske forme, bez svog sidrišta u nekoj određenoj ontologiji, mogla „plutati” kroz istorijsko vreme, kroz različite filozofske koncepcije i svakoj od njih na drugačiji način poslužiti kao metaforični izraz.
Dragan Prole je ovu filozofsku alegoriju par excellence pokušao učiniti alegorijom same filozofije, filozofskog mišljenja uopšte. Autor je pošao od uvida da alegorija pećine nije tek priča bez neke njoj čvrsto doznačene interpretacije, već da je prilagodljiva ili usvojiva za svaku istorijski relevantnu filozofiju. Međutim, on će napraviti i odvažan korak dalje, što ovoj knjizi daje posebnu vrednost: Platonova pećina postaje alegorija same filozofije jer se u njoj može prepoznati temeljni obrazac filozofskog promišljanja stvarnosti. U svakom razdoblju istorije filozofije, kod nekih od najuticajnijih mislioca od Platona do danas, autor će pronaći određenu matricu razmišljanja o stvarnosti, koju će pretočiti u novi oblik alegorije pećine.
Pećinski zaokret je knjiga o istoriji filozofije čija poglavlja su napisana u ključu alegorije pećine. Ono što bi moglo izgledati kao hegelijanska pripovest o razvoju svetskog duha ispričano je kao sled novih i inventivnih varijacija Platonove alegorije. Čuvena alegorija prolazi kroz metamorfoze, kroz zaokrete, a kao retorički trop i sama je u onom kretanju upisanom u značenje tropa. Ipak, to ne znači da Prole alegorijski tumači čitavu istoriju filozofske misli ili, da budemo precizniji, da to čini u uobičajenom smislu alegoreze. Alegorija, a pogotovu alegorija pećine, u autorovom pristupu nije Drugo mišljenja, njegova senka koje se može osloboditi ili lišiti, alteritet čistog Pojma. Alegorija pećine, nakon ,Jezičkog okreta” u filozofiji 20. veka, uostalom kao i sva (retorička) figurativnost uopšte, nije i ne može biti spoljašnji oslonac ili ukras filozofskom ili strogo naučnom mišljenju. Ova alegorija se, prema Proletovom tumačenju s početka knjige, i mogla pojavila čim se mišljenje otvorilo promišljanju Drugosti i neuklonjive Razlike.
Međutim, za nas savremene, sama ova alegorija, toliko važna u svim prošlim nastojanjima da se misli ono što nije vlastito, što je tuđe i strano, neidentično i drugačije, više ne može biti puko sredstvo, privremeni oslonac, „proteza” u Deridinom smislu. Umesto toga, ona postaje sam primarni kod mišljenja, njegova temeljna binarna opozicija, konstituišuća Razlika iz koje proishodi svaki identitet.
Autor počinje svoju knjigu tumačenjem Platonove alegorije pećine — da bi onda tako protumačenu alegoriju tek mogao koristiti kao paradigmu filozofskog mišljenja kroz čitavu njegovu istoriju, ali paradigmu koja se stalno varira i ponovo artikuliše! Proletovo tumačenje je preduzeto u svetlu dva vodeća koncepta/figure savremenog mišljenja: drugosti i razlike, što će reći da se predstavlja kao shvatanje iza kojeg stoji nalog aktuelnog vremena.
Time se ono heterogeno već sa Platonom više ne obezvređuje kao simptom neke manje, oskudnije stvarnosti. Štaviše, integracija drugosti u isto, pokazala se kao nužna da se stvarnost ne bi mislila kao statična supstancijalnost. U uzajamnoj upućenosti to auto i to heteron možemo prepoznati jedan od presudnih civilizacijskih iskoraka grčkog Čuda…
Štaviše, u istorijski prvoj alegoriji pećine, sam Platon se za autora pojavljuje kao „znalac razlike”, dok se grčka filozofija u celini vidi kao „antičko iskustvo kulturne razlike”. Tako u prvom poglavlju figura alegorije postaje način da se svaka epoha posmatra kao izlaženje na kraj s izazovima cepajuće razlike i neuklonjive drugosti: srednjovekovlje kao ,jeretička drugost u načinima verovanja”, renesansa kao „kultura prevođenja razlika”, prosvetiteljstvo kao „premeštanje razlike u imanenciju subjekta” i njeno „prosvećivanje”, pa sve do kolonijalnih „asimilacija stranosti” i postkolonijalnih tržišnih manipulacija koje su dovele do „savremene krize razlike”.
U drugom poglavlju Prole je neke temeljne postavke Kantove filozofije nastojao reinterpretirati u ključu alegorije pećine, dok će u trećem poglavlju ova alegorija postati „antropologija podzemnog sveta Dostojevskog”. U četvrtom poglavlju je Kafkina književnost predstavljena u alegoriji „obrnutog zatvora” u kojem „se čini da je sve otvoreno i dostupno, a zapravo nigde nemamo pristup”. U petom poglavlju alegorija peéine postaje način da se misli ono „nemišljeno” (Hajdeger) i zanemareno Huserlove fenomenologije: njena imanentna političnost. Šesto poglavlje će ponuditi novo čitanje „Ajhmana u Jerusalimu” tako što će optika alegorije pećine u prvi plan postaviti razliku između demonskog i banalnog, transcendentalnog i svetovnog zla, a ta razlika će biti nadopunjena i produbljena fenomenološkim analizama razlike između straha i gadenja. U sedmom poglavlju Platonova pećina postaje „pećinom mučeništva”, a ova druga se propituje u istorijskim transformacijama poimanja žrtve i mučenika, od prvih hrišćanskih mučenika do žrtava Holokausta, pri čemu su glavni instrumenti analize Huserlovo razlikovanje drugosti i stranosti, te Valdenfelsovo razlikovanje relativno i radikalno stranog i Šmitovo razlikovanje prijatelja i neprijatelja. U osmom poglavlju se alegorija pećine pretvara u figuru isključivanja iz vizuelne umetnosti telesne ometenosti, ali i ambivalentnih reafirmacija i potiskivanja drugih oblika ljudske „nenormalnosti”. Deveto poglavlje nudi fenomenološku analizu katastrofe kao „iskustva prekida iskustva” i „nihilizam slučaja”, dok se u završnom desetom poglavlju tematizuje rano „iskustvo prekida” filozofije s njenim vlastitim počecima, koje je Eugen Fink tumačio kao zaborav mitske figure Dionisa. Alegorija se u ova dva posljednja poglavlja manje spominje, ali zato Razlika i Drugost dominiraju izlaganjem.
U skladu s vodećim principom svog pristupa, autor pokazuje da i vreme u kojem živimo, poput svih prethodnih razdoblja, nudi svoje alegorije pećine. Međutim, ako prema tom principu svako vreme, ili svaka filozofija (književnost, teorija o čoveku, društvu, itd.) koja ima moć da dokuči svoje vreme, nudi svoju alegoriju pećine, onda ni autorovo tumačenje alegorije ne može pretendovati da bude konačno ili podrazumevati odbacivanje drugih, prethodnih tumačenja. Naprotiv, ono podrazumeva uključivanje svih prethodnih, prema kriterijumu nesumnjive relevantnosti za svoje vreme. Uključivanje čak i onih alegorija pećine kojih nije ni bilo, jer autor alegorijom pećine tumači prethodna razdoblja, što će reći da je on uvodi – kao vladajući obrazac promišljanja stvarnosti i shvatanja onoga što tu stvarnost nadilazi – i tamo gde o njoj nema ni spomena. Ipak, ako se alegorija pećine pojavljuje kao matrica tumačenja stvarnosti, onda bi nam se ovde mogao pojaviti metodološki problem „fundamentalne alegorije“ (u analogiji s Hajdegerovom fundamentalnom ontologijom). Umjesto hegelijanske galerije likova svetskog duha, njihove fenomenologije, Pećinski zaokret nam nudi galeriju fundamentalnih alegorija fundamentalnih“, jer sada predstavljaju ontološke matrice. A jedna varijanta ili reartikulacija alegorije, ona savremena, bila bi matrica ili ključ za tumačenje svih prethodnih. Međutim, kada Prole iz alegorije izvlači njenu ontološku, pojmovnu potku, on to čini da bi pokazao kako se ona u svom istorijskom sadržaju menja, a ne da bi poništio ono što alegoriju čini alegorijom, da bi je sveo na nekakvu ljušturu ili ruho u koje se zaodeva ono što je filozofski bitno. Alegorija pećine može u nekim kontekstima podrazumevati izlazak iz pećine — na jednom mestu čitamo: „fenomenolog napušta pećinu ostajući u njoj” — ali ne i izlazak iz alegorije kao takve. U stvari, autor nam sugerira da se prvobitni otklon od ontologije dogodio već kod Platona, u samom činu njenog utemeljenja, upravo s alegorijom. Doduše, puni domašaj tog otklona je izašao na videlo tek sa „zaokretima” u savremenim istraživanjima, prije svega u filozofiji jezika.
Sumiramo li naš osvrt u jedan zaključak, reći ćemo da glavni zadatak koji je preuzeo autor, u formulaciji koja ističe suvremeni značaj i naučnu relevantnost njegovog nastojanja, u stvari glasi: Kako se jedna „priča“, velika priča u Liotarovom smislu, koja bi da obuhvati čitavu istoriju zapadnjačkog mišljenja, može ispričati kao sled „bajkovitih priča” (pećinskih alegorija) koje su, svaka u svoje vreme, imale status „prve filozofije” ili nešto poput tog statusa. Pećinski zaokret se ispostavlja kao izuzetno inventivno i za promišljanje savremenih filozofskih pitanja relevantno delo, autora zavidne erudicije i međunarodne reputacije. Poseban kvalitet ove knjige vidim u plodnom spoju strogosti analize, iza koje očito stoje decenije autorovog bavljenja fenomenološkom filozofijom, i upečatljivog književnog stila izgrađenog kroz pisanje veoma zapaženih eseja iz književne teorije i kritike.
Ugo Vlaisavljević